ispovijed

[rumpen]

Ako na ispovijedi ispovijedamo grijehe koje smo već ranije ispovijedali, zapravo činimo grijeh jer ne vjerujemo Bogu da nam je oprostio. (koliko sam čuo od par svećenika događa se jer ljudi teško sebi mogu oprostiti iako im je Bog već oprostio pa imaju potrebu ponavljati jedne te iste grijehe.)
Po toj logici (ukoliko nismo teško zgriješili) mi bi trebali ispovijedati grijehe samo od zadnje svete mise kojoj smo prisustvovali jer nama se na misi opraštaju laki grijesi.
Ispovijedanjem grijeha prije zadnje svete mise zapravo isto ispovijedamo nešto što nam je već oprošteno.

???
Znam da to nije tako ;
pa ako bi mogli par komentara dodati.
???

[presbyter]

Pa, moram reći da ste u velikoj mjeri u pravu. Laki grijesi nam se opraštaju u osobnom kajanju (u ili izvan sv. mise) pa oni za Boga više ne postoje jer Boga oprašta i zaboravlja. Za teže grijehe potrebna je ispovijed! U pravu ste kad kažete da Bog oprašta, ali ljudi teško opraštaju i drugima i sebi. I sumnja u Božje oproštenje je grijeh. Međutim to ljudi, rekao bih, ne rade iz zle namjere ili nevjere, nego najčešće jer žele biti sigurni da su se dovoljno Bogu ispričali za učinjeni grijeh. Ponekad čovjek osjeća da je Boga posebno povrijedio pa mu se želi ispričati, a zbog žaljenja radi tog grijeha, čini to i više puta. Ne bih ja bio strog prema tome, to je samo izraz naše ljudske slabosti - teško opraštamo, ali i teško shvaćamo oproštenje. Teško nam je shvatiti da netko (Bog) može tako savršeno oprostiti i zaboraviti jer mi za to najčešće nismo sposobni. Ipak, unatoč tome, treba ljudima pomoći da shvate i prihvate tako savršeno oproštenje koje im Bog dariva, da povjeruju u njega jer će se tek tada vratiti mir u njihovo srce. U protivnom, čovjek ostaje zarobljen tim grijehom iako ga je Bog oprostio, a Bog nam želi darovati slobodu srca. Dakle, oprošteni grijeh (bilo lakši bilo teži) ne treba ponavljati. U tom smislu su bespotrebne one tzv. "životne ispovijedi" u kojima ljudi ponavljaju sve grijehe svoga života. "Životna ispovijed" dolazi u obzir samo za one grijehe koji su namjerno zatajeni pa su te ispovijedi radi toga nevaljane. Ali za osobu koja se redovito i valjano ispovijeda, "životna ispovijed" je posve suvišna pa i pogrešna (jer se pokazuje da nisam povjerovao u oproštenje tih grijeha).

[rumpen]

Hvala na komentaru.

Ako bi još mogli iskomentirati drugi dio
npr.:
"osoba koje se nije ispovijedila recimo mjesec dana (unutar kojih nije teško sagriješila) i prisustvovala sv. misi i pričestila se nakon mise zapravo nema šta ispovijedati jer ju je Isus za vrijeme mise očistio od lakih grijeha."

[presbyter]

Točno! Na početku mise svećenik izriče ODRJEŠENJE za lake grijehe i oni su tada oprošteni ako je odrješenju prethodilo iskreno kajanje. Moramo znati da je jedan od učinaka pričesti također oproštenje lakih grijeha, tj. Otac nas i po pričesti čisti i posvećuje sjedinjujući nas s njegovim Sinom. Zar Isus nije rekao: "Ovo je tijelo moje koje se ZA VAS predaje" i "Ovo je krv moja... koja se prolijeva NA OTPUŠENJE GRIJEHA". Oproštenje i posvećenje čovjeka događa se, dakle, u cijeloj misi, a ne samo u kajanju na početku. Cijela misa je cjelina koja počinje kajanjem, a vrhunac joj je pričest kao vrhunski trenutak sjedinjenja s Bogom. Zato ne možemo "secirati" misu i određivati točnu sekundu kada nam je Bog oprostio. Kajanje je priprava, a pričest vrhunac oproštenja i sjedinjenja s Ocem po njegovom Sinu. Ako do slijedeće mise ne učinimo teški grijeh, možemo se ponovno pričestiti. Ispovijedati treba samo one grijehe koji nisu pokajani (teške obvezatno, a lake ako se za njih nismo već u misi pokajali).